Najduži odnos koji sam ikada imala jest onaj s Glazbom.
Ljubav na prvi pogled
Zaljubile smo se u trenutku kada smo se prvi put osjetile. Lijepo je bilo to naše nevino prožimanje. Ona je golicala moj unutarnji svijet, a ja sam je istraživala kroz vibracije koje je donosila u moje tijelo.
Na početku su svi mislili da je to samo zabavna dječja igra. Ali kada je u tinejdžerskim godinama naša veza postala ozbiljnija, dogodio se zaokret. Uslijedile su zabrane. Žestoko su se borili da nas rastave.
Glazba je, naime, u to vrijeme bila na jako lošem glasu. Govorili su mi da je kurva, pijanac i probisvijet.
Branili su mi izlaske, zatvarali me u kuću i uvjeravali da ona nije za mene niti sam ja za nju. Govorili su mi da se okanem ćorava posla i nađem nekog ozbiljnijeg.
Svašta su mi govorili, ali meni je bilo svejedno.
Nastavila sam krasti trenutke druženja s njom. Prije škole, poslije škole, u sobi kada bih ostala sama kod kuće, pod tušem, u krevetu, pod krevetom…
Obožavala sam slobodu koju sam uz nju osjećala. Mogla sam biti tiha i grlata, smiješna i ranjiva, odvažna i nespretna. Što god sam htjela.
Plesale smo zajedno u toj dječjoj zaigranosti i odlično se provodile. Ona je bila sretna što sam ja sretna. Kako veliko i bezuvjetno! A ja joj nisam uskraćivala sebe ni najmanje. To joj se najviše sviđalo.
Obećala sam joj vječnu ljubav i da ću cijeli život ostati uz nju.
Rastanak koji nisam htjela
Ipak, među svim glasovima koji su nam branili druženje pojavio se jedan koji me zaustavio.
Karcinom u maminoj dojci.
Rekao je:
„Stani. Ne idi dalje.“
I ja sam stala.
Spustila sam glavu, osjećajući kako su na mene sasuli kišu krivnje poput kante hladne vode. Posramila sam se svoje svojeglavosti, zaigranosti i drskosti. Svoje ljubavi prema njoj.
Okrenula sam se i otišla. Ne zato što sam htjela, nego zato što je sve oko mene postalo preteško da bih inzistirala na našoj ljubavi dok netko drugi pati.
Rekla sam joj da ću biti ekonomistica. Uostalom, to je prihvatljivo. To je profitabilno. Tamo nema kurvi, pijanaca i probisvijeta.
Tako su mi rekli.
Povratak s figom u džepu
Ipak, ljubav nije jenjavala.
Željela sam da mi se vrati nekom velikom gestom, nekom grandioznom ponudom, ali ona je samo poštovala moj izbor. Sve dok, šest godina poslije, nisam odlučila da je vrijeme da se ja vratim njoj.
Naš drugi susret dogodio se u drugoj polovici mojih dvadesetih.
Bila sam jako sramežljiva kada smo se ponovno vidjele. Kao da se tek upoznajemo. Ispipavale smo se poput novih ljubavnica koje se prvi put dodiruju, mirišu i osjećaju. Šunjala sam se oko nje i osluškivala sebe uz nju.
Ona je bila presretna što sam joj se vratila. Poput zaljubljene tinejdžerice činila je sve da me ponovno osvoji.
Grandiozno me dovela na kazališne daske, pomogla mi da okupim svoj bend i počnem stvarati vlastite projekte. Učinila je sve što je mogla da me podsjeti na to koliko nam je nekada bilo lijepo i koliko sam se slobodno osjećala uz nju.
Ali, koliko god sam osjećala golemu radost što smo ponovno zajedno, primijetila sam da je nešto drugačije.
One slobode više nije bilo.
Bavila sam se više time kako zvučim u Glazbi, a manje time kako se uz nju osjećam.
Dugo je tolerirala moju površnost, vjerujući da ću pronaći put do nje. Međutim, ja sam se sve više udaljavala. Umjesto da joj se potpuno predam i povjerujem u naš odnos, tražila sam neki sporedni ulaz u nju.
Čak sam upisala glumačku akademiju kako bih mogla biti bolja pjevačica na kazališnoj sceni.
Smiješno, zar ne?
Činilo se kao da sve radim za nju, a zapravo sam joj pokazivala da ne vjerujem da nas dvije same možemo opstati. Kalkulirala sam. Imala figu u džepu. Gradila sam plan B za slučaj da naš odnos ne uspije.
I dok sam gradila plan B, nestajao je plan A.
Svoje davno obećanje da ćemo zauvijek ostati zajedno lišila sam svake romantike. Uvjeravala sam se da sam sada odrasla žena koja se više ne da uvući u naivne dječje maštarije.
Prerasla sam igranje s lutkicama, rekla sam sebi.
I tako smo se ponovno rastale.
Ovaj put bila sam manje tužna. Rastanak mi više nije bio nepoznanica. Ionako je plan A bio tanak, govorili su mi oni glasovi iz djetinjstva:
„Niste vi jedno za drugo.“
„Samo neki uspiju. Nisi ti ta.“
„Okani se ćorava posla.“
„Bolje ti je da se uhvatiš nečeg ozbiljnog, a ne da se baviš tim glupostima.“
Svašta su mi još govorili.
Predaja kao znak ljubavi
Prošle su četiri godine potpune razdvojenosti, a onda me život odveo u novi grad, na more.
Ondje smo se ponovno srele.
Naš treći susret bio je manje grandiozan, ali ipak značajan. Ušla sam u kasne tridesete, s nešto više samopouzdanja, ali i dalje sumnjičava prema našem odnosu.
Ljubav je bila neupitna. Održivost itekako.
Shvatila sam da je najbolje naš odnos označiti kao It’s complicated. U najboljem slučaju kao Friends with benefits.
Ako se ne pojavi ništa bolje, i ovo je dobro. Utjeha u hladnim danima. Znate ono – Winter is coming.
Istodobno sam u partnerskim odnosima zdušno mrzila takve definicije. Za mene je jedina prava definicija odnosa bila prisutnost, predavanje i pripadanje.
A upravo to sama nisam mogla dati Glazbi.
Sve iz straha. Straha od neuspjeha, razočaranja i prosječnosti.
Družile smo se kroz novi bend i nove glazbene predstave. Bilo je tu uzbudljivih stvari i jedna fenomenalna 2017. godina koja me okrenula naglavačke na najljepši mogući način.
Ali nešto je ipak gasilo vatru.
Ništa se nije otvaralo dalje. Sve što sam radila kao da nije dobacilo dalje od vrhova mojih prstiju.
Pitala sam se što nije u redu i zašto stvari ne funkcioniraju. Sve su predispozicije bile tu.
Osim jedne.
Nisam bila prisutna. Nisam joj se predala. Nisam joj pripadala.
To sam vidjela tek mnogo godina poslije.
Kao što pretpostavljate, uslijedio je novi prekid. Koliko god je moja glava bila spremna, moja duša nije bila.
Oni glasovi u glavi nisu se s godinama stišavali. Postajali su sve glasniji jer nikada nisam učinila ono jedino što ih je moglo utišati. Okretala sam glavu, začepila uši i prebacivala na drugi kanal, ali svaki slobodan procjep u meni ubrzo bi se ispunio njihovim porukama.
Kada je ponovno pokucala
Život se nastavio, zajedno sa svim mojim turbulencijama.
Glazba i ja imale smo tek povremene susrete i pozdravljanja preko ceste. Razmijenile bismo nekoliko riječi, vratile osmijeh jedna drugoj na lice i nastavile svaka svojim putem.
Sve dok me život nije doveo na mjesto na kojem je moja duša gotovo umrla.
Tada je četvrti put pokucala na moja vrata.
Ovaj put bila je tiha i oprezna. Bez velikih gesti i pompe. Lagano se ušunjala, ispitujući me i provjeravajući kako sam i tko sam danas.
Prošla sam put od ekonomistice, glumice i učiteljice joge do coacha. Mijenjala sam poslove, zanimanja i karijere, tražeći put do sebe.
Mislila sam da ću ga pronaći tako što ću naučiti kako biti bolja. Upoznavala sam sebe ponovno, otkrivala što volim, što ne volim, što želim i što ne želim.
Ali nisam došla do sebe dok se ponovno nisam srela s njom.
Tek je taj susret probudio iskru strasti i života u meni. Udahnuo mi je život u pluća, pa sam ponovno mogla disati i govoriti.
Mogla sam ponovno pjevati.
Onako kao kada sam bila mala.
Bez cenzure, bez straha, bez razmišljanja.
Samo iz osjećaja.
Ovaj put ću pametnije
Danas, u svojim kasnim četrdesetima, napokon imam dovoljno zrelosti da pronađem svoj glas. Da više ne razmišljam samo o tome kako zvučim, nego i kako se osjećam. Da ne tražim potvrdu izvana, nego oslobađanje iznutra.
Njezinu prisutnost danas osjećam kao uporište. Kao sidro.
Ona me drži u olujnim danima, miluje u tuzi i iscjeljuje u boli.
Tek sam joj se danas spremna predati. Do kraja. Unatoč strahu koji su u meni ostavili svi naši rastanci i sve zaobilaznicekoje su me umorile.
Ne znam kako će naš odnos izgledati ni kamo će nas odvesti. To ću tek saznati. Ali znam da dugujem i sebi i njoj priliku da ovaj put budemo zajedno bez fige u džepu. Bez plana B. Bez izlaza koji sam unaprijed ostavila otvorenim za slučaj da ne uspijemo.
Zapravo, ja sam ta koja se treba predati njoj.
Jer ona je cijelo vrijeme bila tu. Jednako postojana i otvorena, noseći u sebi sve ono što je oduvijek imala za mene.
Ja sam bila faktor promjene.
Ja sam propitivala, sumnjala, odustajala, odlazila, vraćala se, mirila se, tražila oprost i ponovno nestajala.
Mene je bilo strah.
I dalje me je strah.
Ali ovaj put neću pobjeći.
Ostat ću ogoljena – upravo onakva kakvom me oduvijek tražila da budem.
A nije lako biti ogoljen. Izložiti svijetu svoje meso i kosti. Glas i utrobu. Pokazati sve ono što bismo najradije sakrili.
Previše je to.
Nisam to mogla dati Glazbi, ali sam to cijeli život tražila od drugih.
Neugodne li spoznaje…
I tako snažne!
Moj život obilježile su prilike koje sam si davala – i one od kojih sam odustajala.
Neka ova bude ona bez kompromisa.
Neka moj najveći orden bude emocija koju propuštam kroz sebe – i mogućnost da Glazbom dotaknem ono do čega riječima ne mogu doprijeti.