Tu jesen raspao mi se svijet. Slomilo mi se srce u paramparčad. Ostala sam neutješna i nekako potpuno sama. Sve se oko mene usporilo osim otkucaja moga srca koje je pokušavalo preživjeti mahnitim pumpanjem. Dok se nije i ono umorilo.
Iz mene je nestala vatra, radost, život. Razlivena po podu plakala sam zbog svih dana koje sam uludo potrošila u odnos koji me je po 1651. put opet slomio, umanjio, obezvrijedio,…povrijedio.
Danima sam ležala na krevetu nepomična i po prvi put u potpunosti prepuštena osjećaju nevrijednost, tuge, samosažaljenja, jada, usamljenosti, potrebe da nestanem.
I onda je stigla poruka. Bio je to poziv na glazbenu probu, možda neku novu suradnju.. Bez duše sam pristala… Ipak, u meni se u tom trenutku nešto pomaknulo. Dogodio se neki minijaturni trzaj oživljavanja, a da to tada još nisam znala.
Umorna sam stigla na probu no odmorna otišla s nje. To je bilo prvi put u mjesec dana da sam se nasmiješila. I tako je krenulo…
Glazba je bila nešto što me je počelo vraćati meni. Što sam više pjevala to sam više snage dobivala… Poput feniksa sam se počela dizati, graditi iznova i iznutra, na valu pjesme i radosti koju je u meni budila; na valu strasti, uzbuđenja, ideje o bendu, o novom početku.
Sve novo i svježe potisnulo je ono staro i ustajalo iz mene. Donijelo je novu kvalitetu mom životu. Bistrije oči, otvorenije srce, snažniju volju, mekanije prihvaćanje, jasnije razumijevanje što je moj put. Vraćala sam se izvornoj verziji sebi umjesto da ostajem u onom povrijeđenom, oštećenom i nesigurnom dijelu.
Glazba je postala moj novi temelj, moja čvrsta baza iz koje sam crpila veću fokusiranost, odlučnost, entuzijazam, povjerenje, svrhovitost, usmjerenost.
Radost je stišala tugu.
Strast razriješila izgubljenost.
Poletnost ugasila bezvoljnost.
Smjeh nadigrao neutješnost.
Vratila je život u mene a ja sam se vratila Životu.