Sevdah…
Nisam bila njegov fan.
Pretužan. Prepatetičan. Prespor. I, svakako, puno previše trilera. Svega previše. Uvijek mi se činilo kao da je netko kroz njega iscijedio sav život iz sebe.
Pamtim svoje roditelje na obiteljskim okupljanjima (a mi smo jedna jako velika familija) kako, zagrljeni poluzatvorenih i vjerojatno pomalo pripitih očiju pjevaju te tužbalice, kako sam ih tada zvala. Njihali bi se lijevo-desno, a tetka bi tu i tamo razbila pokoju čašu.
Ja bih sjedila na nekom kauču u kutu sobe, prevrtala poluuspavanim očima i čekala da ih prođe to ludilo pa da konačno krenemo kući.
A da ne govorim o putovanjima na more…
Stojadin, spušteni prozori, a mi iz Beograda putujemo za more preko Slavonskog Broda, pa kroz Bosnu do Livna i na jug. Možete li zamisliti koliko se kaseta narodnjaka preslušalo na toj ruti? I koliko puta?
…
Da, imala sam ozbiljnu averziju prema narodnoj muzici i sevdalinkama.
A onda, nešto godina kasnije, pita me kolega bih li htjela snimiti album sevdalinki.
Auuu…
Ja, samoprozvana kraljica šlagera (barem u svojoj kući) da snimam sevdalinke? Hm… Nisam sigurna…
Ali kažem hazarderski:
„Hajde, pošalji mi što si zamislio pa ću vidjeti.“
Bilo je potrebno novo ruho starih pjesama da ih moje uho počne zaista slušati, umjesto da odmah protestira. Više od toga, trebalo je i malo odrasti da bih te pjesme stvarno mogla čuti.
A tek osjetiti…
Pjesme su se polako počele smještati u mene. Sasvim prirodno, kao da su oduvijek tamo pripadale.
Upijala sam melodiju i pratila priču. Od fatalnih, dubokih, neprežaljenih ljubavi do onih slatko nevaljalih, koje ti samoiskrive kut usana u osmijeh.
Što sam više pjevala te pjesme, to sam dublje ulazila u njih. Kao da su me usisale u svoju emociju, priču, melodiju i ritam.
Pitala sam se što se dogodilo.
A dogodilo se to da sam shvatila kako moju dušu možda ništa ne opisuje bolje od sevdaha. Sve ono čemu sam se toliko opirala je bilo ono što mi je toliko trebalo.
Čista emocija. Predaja. Prostor u kojem kroz pjesmu možeš izraziti sve ono što inače ne znaš, ne možeš ili se ne usuđuješ izgovoriti.
Sve tuge koje godinama nosim negdje ispod srca napokon su dobile prostor da se slobodno izraze.
02.10. smo imali promociju albuma „Barrique… Sevdah na filmu i okolo njega“.
Znala sam da će biti lijepo. Ipak, nisam znala da će biti tako… tako snažno. Kao da se dogodio neki tektonski potres. Nešto se u toj večeri zatreslo, odlomilo, oslobodilo… Nešto se vinulo u nebo.
Ne mogu izraziti koliko sam zahvalna na svemu. Na sevdahu, na Admirovom pozivu, na predivnim prijateljima, na publici, na emociji i pokojoj suzi.
Ako kažem Hvala svemu i svima koju su doprinjeli da se ova večer dogodi – kao da nisam rekla dovoljno.
Jednom sam čula rečenicu: „Nisam ti se nadao…“
Danas ja to mogu reći:
Nisam ti se nadala, sevdahu.